18.03.2008. 000000 19:26 
GORNJE BAZJE 15.03.2008.

U petak 14.03.08. pao je dogovor. Sutra u 10,00 nađemo se u mjestu G. Bazje, 10-ak km udaljenom od Virovitice. Prognoza dobra, vjetar će biti malo sa boka, ali OK. Subota 15.03.2008. u 10,00 počinje okupljanje u Bazju, pripremamo auto (Dinko i Dinko) i odlazimo na mjesto radnje (cesta G. Bazje – V. Polje, iskoristivo oko 1700 met).

Sve je spremno samo da se svi skupimo i da počnemo. Pričamo o svemu i svačemu, pogledavamo u nebo i molimo da se oblaci rašire i da nam se ukaže sunce te da malo ugrije teren oko ceste. Skupili smo se, stigli su Alen i Tomo, stiže i Hrvoje i oko 11,00 krećemo u akciju. Radimo nekoliko šlepa, a ono ništa, same curione. Stiže nam i uvijek nasmijani Kiki (Garešnica). Pomalo se nebo čisti, oblaci se šire, a mi svi sretni i veseli. Moglo bi biti stupića! Pripremam se za treću šlepu, vjetar puše malo sa boka, leđni start i krećemo! Putem prolazim kroz stup i razmišljam kako bi se valjalo vratiti na to isto mjesto pa se probati zavrtjeti. Auto se zaustavlja, ja skrećem malo u desno da nam padobrančić zbog bočnoga vjetra ne ode preko granja koje je nedaleko ceste.

Otkopčavam se (imam oko 400 met.) okrećem u desno, pa malo ravno i gađam mjesto na kojemu sam osjetio dizanje. Kad odjednom čujem da vario pišti, pomislim biti će nešto, okrenem u lijevo iiii ideee goooreee. Malo mi je nezgodan položaj ruke i mislim si, namotat ću lijevu komandu jednom oko ruke pa će mi biti lakše držati. E, tu sam se prešao! Bilo je lakše držati, ali sam komandu ponovo povukao do onoga istog mjesta kao i kada mi nije bila namotana oko ruke. Vrtio sam se lijepo u lijevu stranu i u trenu sam nagnut u desnu stranu i vrtim se unatrag. Sranje! Osjećam se nemoćno kao da me netko primio za krilo i igra se sa mnom, vrti me kako hoće a dupe mi se stisnulo. Kako, zašto? Kroz glavu mi prolaze kojekakve misli, kao prvo: što će se slijedeće desiti, što ja moram napraviti da to stane, što ako okinem dolje, razbit ću se, da razbiti, hmm. Sve se tako brzo dešava, ne stignem ni razmišljati tako brzo. Jel oni dolje vide što mi se dešava,
što si oni misle?! Možda ću morati baciti rezervu. Valjda će mi pomoći? Imam dosta visine otvoriti će se, nisam to nikada radio. Lagano popuštam komandu, čini mi se ne baš svjestan toga i sve se smiruje. Osjećam olakšanje i mislim si, dobro je, gotovo je. Prvi puta sam se dobro uplašio i nije mi baš bilo svejedno. U prvi tren nisam baš bio svjestan što mi se dogodilo i zašto. Gledam u krilo, sve je OK i nastavljam dalje, mislim si idem dolje kada vario ponovno pišti i opet dizanje. Ponovo okrećem ulijevo i pogađam u stup ali više ne vučem komandu onako jako i ne motam ju oko ruke. Pogledam na vario, visina 350 met. i dizanje 1m/s.. Super, moj prvi stup! Vrtim se u krug a dizanje malo 0,5m/s malo 2m/s nikako da pogodim kako treba pa da mi se ujednači dizanje. Pogledavam na vario a kad ono prešao ja 400met. i još uvijek se vrtim. Ide lagano gore a pogled se pruža sve dalje i dalje. Vidi se Barcs (Mađarska) kao na dlanu,

a Virovitica (10-ak km udaljena) u magli.

Skroz se penjem, vario stalno pišti, prešao sam 500 met. a ekipa dolje čeka i gleda kako ja uživam. Pokušavam se javiti radio stanicom ali ništa, samo tišina. Možda su ljubomorni pa se ne žele javiti ili su njihove stanice ugašene!? Još par krugova i stalo je,
više ne ide gore, samo lagano dolje. Uživam, super mi je! Slijećem pun svakojakih dojmova, bilo je lijepo vrtiti se u stupu (prvi puta) do 580 met, ali nije mi baš bilo lijepo vrtiti se unatrag.

Bilo je to jedno novo iskustvo!!!


Napisao: Aeroklub Vtc

 

 


Copyright © All rights reserved 2005, AEROKLUB Virovitica
designed & developed by Matej Sudar | technical support by