15.04.2008. 000000 14:03 
PRIČA BUDUĆEG JASTREBA

Zvoni mobitel. Dinko je. Pita  me za koliko se mogu spremiti i pokupiti opremu? Spremim se za nekoliko minuta, a opremu iz auta ne vadim već mjesecima. Kupimo se i vozimo  prema Vukosavljevici.

Tamo je jedno malo brdo dvadesetak metara visinske razlike sa školskim startom i sletištem orjentirano na sjeverozapad-zapad. Smjer vjetra je dobar, a brzina oko 5 m/s. Za mene možda i malo prejak. Inače nemam baš nešto letačkog iskustva, za mnom je 8-9 preživljenih letova po slabijem vjetru.

U autu komentiramo grimase G.W.Busha i zabranu letova u cijeloj Hrvatskoj povodom njegova dolaska, a ta zabrana se odnosi i na pilote paraglidera.Vjerovatno se Amer boji krpe u zraku, a nama radi toga propada sunčana subota i šlepa.

Stižemo pod brdo, vadim opremu i penjemo se na vrh. Širim krilo, uskačem u sjedalicu. Dok se pripremam Dinko me rešeta teoretskim pitanjima.

Dižem krilo, rušim krilo, prednji start, leđni start, vjetar s boka, korigiranje krila u zraku, sve to sam uradio stotinama puta do sada.

U jednom trenu Dinko pogleda vjetrulje i kaže: „Vjetar ti je u nos, ko bombon, kreni i sleti pravo dolje na livadu.“ Pogledam ga, a on smrtno ozbiljan. Letio jesam, ne bi trebalo biti problema iako je vjetar malo jači. Malo potegnem A-linije da napuše i raširi krilo, leđni start, krilo je u zraku, pogledam prema njemu, pravilno je formirano, konopčići u redu, nisu zapetljani.

To je to. Okrećem se, naginjem prema naprijed, trčim, 2-3 koraka i u zraku sam.Super je opet biti gore, prekrasno. Odjednom idem gore, dolje, lijevo, desno, naprijed, nazad, ljulja me, baca me. Ne znam gdje sam, zašto sam, a ni tko sam.

Kroz glavu mi prolazi "koči!". Kočim, ali radim grešku, ne kočim konstantno nego pumpam kočnice. Sada me samo diže i spušta, hvala Bogu više ne baca lijevo-desno. Slijećem školski, u vjetar, ali ne na noge nego na sjedalicu.

Krilo me prestiže i pada na komore a ja samo sjedim. ŽIV SAM I ČITAV. Ustajem, stojim i gledam oko sebe. Zbunjen sam. Kupim krilo u ružu. Razmišljam, pripremili su me na to, uspaničio se, izgubio se tamo negdje gore. Jednostavno nisam se nadao.

Penjem se uz brdo, polako. Dolazim gore, šutim, a Dinko nabraja greške. Ne slušam ga, u glavi slavim novi rođendan. Kažem mu "a jesi me". Dolazim k sebi, razgovaramo, sada ga slušam i govorim mu što je bilo. Njemu je to smiješno.

Dolazi i Ivek pa i njemu govorim što mi se dogodilo.On se smije i škljoca fotoaparatom. Nitkom ne suosjeća sa mnom. Spuštam se na sredinu brda i od tamo bacam nekoliko kraćih letova.

Dešava mi se isto ali sada ne paničarim jer znam da je to sastavni dio paraglidinga. Stiže i Hrvoje. I njemu govorim što mi se dogodilo, a on sa laganim smiješkom nagrađuje me sa nekoliko savjeta. Bacam još nekoliko letova sa pola brda i kontam da mi je dosta za jedan dan, čak i previše.

Treba posložiti dojmove. Nisam se pokolebao i dalje ću se nastaviti baviti paraglidingom. Znam da će biti još i žešće kada zavrtim prvi stup ali tada ću biti spreman na to. Svaki slobodan trenutak koristim za vježbu na ravnom, čekam povoljan vjetar i odoh ja na brdo. Želim letjeti i uživati u zraku. Neka trese, neka baca, ja sam spreman.



Napisao: Dinko Rujer

 

 


Copyright © All rights reserved 2005, AEROKLUB Virovitica
designed & developed by Matej Sudar | technical support by